ELEKTROPUNKTURNA DIJAGNOSTIKA I ENERGOINFORMACIJSKA KOREKCIJA PREMA DR. SARČUKU



OPĆENITO O METODI



Metoda elektropunkturne dijag-nostike i energoinformacijske korekcije je suvremena metoda liječenja koju je 1989. godine utemeljio ukrajinski liječnik dr. V. N. Sarčuk.

Metoda postiže vrhunske rezultate u liječenju najraznovrsnijih bolesti i poremećaja, od alergija i akutnih upala, do kroničnih, onkoloških, nasljednih, urođenih i brojnih drugih bolesti. Rezultati i djelotvornost metode dr. Sarčuka potvrđeni su klasičnim znanstvenim i kliničkim ispitivanjima provedenima na uglednim znanstvenim i medicinskim ustanovama u Ukrajini i bivšem Sovjetskom Savezu.

Posebno se ističu ispitivanja provedena na Odjelu za istraživanje novih metoda Sovjetske akademije medicinskih znanosti, Središnjem znanstvenom i istraživačkom institutu sporta, II. Moskovskom medicinskom institutu, Kijevskom znanstveno-istraživačkom institutu epidemiologije i zaraznih bolesti, te Kijevskoj oblasnoj bolnici, kao i ispitivanja provedena u okviru priprema sovjetskih astronauta.

Zbog svoje dokazane djelotvornosti metoda dr. Sarčuka se danas redovito primjenjuje u liječenju na klinikama širom bivšeg Sovjetskog Saveza, a od 1997. godine odlukom Ministarstva zdravstva Republike Ukrajine i službeno je uključena kao predmet u studij medicine. Osnovni razlog tako brzog priznavanja i uklapanja metode dr. Sarčuka u zdravstvo i njezine sve veće popularnosti jesu izuzetni rezultati koje je pokazala u liječenju pacijenata oboljelih uslijed eksplozije u Černobilu, te u liječenju kroničnih bolesti. Naime, nakon mjesec dana terapije količina radionuklida u tijelima ozračenih pacijenata smanjila se za čak 5-6 puta što je potvrđeno kliničkim ispitivanjima, a uspješnost u liječenju kroničnih bolesti iznosila je 70-80%, daleko više negoli bilo kojom drugom metodom. Važno je znati da liječenje prema metodi dr. Sarčuka može provoditi jedino liječnik, i to ne bilo koje struke, jer metoda zahtijeva široko poznavanje suvremene medicine koje se isključivo stječe na medicinskom fakultetu i samo u okviru određenih specijalizacija.












RAZVITAK METODE



Metoda dr. Sarčuka temelji se na nekoliko vrlo starih metoda: drevnoj kineskoj metodi akupunkture , staroj oko 3500 godina, metodi homeopatije , oko 200 godina, i njemačkoj metodi elektroakupunkturne dijagnostike , oko 50 godina.

Još je u drevnoj Kini bilo poznato da na tijelu čovjeka postoje posebna mjesta, tzv. akupunkturne točke , koje se nalaze na energetskim meridijanima tijela, a preko kojih je moguće utjecati na rad pojedinih organa u tijelu.

Mnogo stoljeća kasnije, njemački je znanstvenik i liječnik R. Voll (1904-1988) ovo osnovno saznanje Kineza nadopunio vlastitim znanstvenim otkrićima i pritom stvorio svoju metodu elektroakupunkturne dijagnostike . Na tijelu čovjeka otkrio je dodatne energetske meridijane i nove bioaktivne točke u kojima je mjerio prirodni električni potencijal kože. Otkrio je da na osnovi električnog potencijala u bioaktivnim točkama može precizno odrediti funkcionalno stanje onih organa koje te točke odražavaju. Ustanovio je i da su promjene električnog potencijala u bioaktivnim točkama povezane s različitim funkcionalnim promjenama na pojedinim organima i dijelovima organa, pa se točno može odrediti kakva patološka promjena postoji na nekom organu ili na njegovom određenom dijelu. Vrhunsko otkriće dr. Volla svakako je medikamentozni test! Njime se preko mjerenja električnog potencijala u bioaktivnim točkama može ustanoviti kako će neki lijek djelovati na pacijenta prije konzumiranja. U svojoj je metodi dr. Voll primjenjivao načela homeopatije i koristio homeopatske lijekove.

Teoriju homeopatije je još u 18. stoljeću razvio njemački liječnik S. Hahnemann (1755-1843). Prema ovoj teoriji, u svakom organizmu postoje mehanizmi samoizliječenja, a bolest je poremećaj u sposobnosti tijela da se samo izliječi. Kako bi se pokrenuli procesi samoizliječenja, homeopatija primjenjuje princip "slično se liječi sličnim", prema kojemu ona ista tvar koja uzrokuje određenu bolest, u izuzetno malim količinama može tu bolest i liječiti. To je posve različito od klasične, tzv. alopatske medicine, u kojoj se lijekovi bitno razlikuju od uzročnika bolesti. U liječenju se koriste vrlo velika razrjeđenja homeopatskih lijekova , čak do 10 -24 puta, kako bi se izbjegle neželjene posljedice korištenja tvari koje su ujedno i uzročnici bolesti. Razrjeđenja se mogu koristiti i zato jer je dokazano da ljekovita komponenta nekog lijeka nije njegov kemijski sastav, već njegova vibracija, odnosno energetska informacija koju homeopatski lijekovi imaju kao i sve druge žive i nežive tvari. Pri ovako velikim razrjeđenjima kakva se koriste u homeopatskom liječenju u otopini zapravo više ne preostane niti jedna molekula homeopatskog lijeka. Molekule vode iz otopine su u doticaju s molekulama lijeka "zapamtile" informaciju o lijeku, pa upravo one potiču mehanizme ozdravljenja u tijelu. Osim vode, informaciju o lijeku može zadržati i bilo koja druga tvar kristalne strukture (vosak, metal, magnetna traka, čip kompjutora, itd.).